Breakfast je razgovarao sa Marijom Perović, prvom ženom filmskim i televizijskim rediteljem u istoriji Crne Gore, o filmovima, sapunicama, kako je koračati u tim cipelama, šta je to čojstvo danas, o putovanjima i još…
Da li si oduvek znala da ćeš biti filmska i televizijska rediteljka? Ko su ti bili uzori?
U pismenom sastavu na slobodnu temu iz srpskohrvatskog jezika 1986.godine, u osmom razredu osnovne škole, na pitanje “Čime želiš da se baviš kada porasteš?” napisala sam da želim da budem filmski reditelj. Pola razreda nije znalo o čemu pišem i pitanja su bila: je l’ to onaj sto piše filmove ili onaj ko ih snima? I da sam potvrdno odgovorila, a nisam, na neki način svaki odgovor bi bio tačan. Danas razumijem da reditelj najviše “glumi” u pokušaju da pronađe sredstva da bi realziovao svoje ideje. Tako da bi i njima najjasnije bilo da sam rekla, ma to je nešto kao glumac.
A ja sam naučila šta je reditlelj kada su mi u kući objasnili da oni “prave film”. A kao dijete, voljela sam filmove; koliko sam ih razumjela, danas ne znam. Bili su oni koji su se emitovali nakon 21 sat Zil i Džim (Trifo), Rajanova Kći (Dejvid Lin), Hoksov vestern Rio Bravo. Tada je krenuo na TV i ciklus Hičkokovih filmova, za njih se specijalno spremala moja baka, pa sam sa njom gledala ubistva. Manje više, to su autori i filmovi koje i danas volim.
Kako objašnjavaš da ima mnogo manje rediteljki od reditelja, ne samo u našem regionu već i u svetu? Ti si prva žena filmski i televizijski reditelj u istoriji Crne Gore. Da li ti je teško da koračaš u tim cipelama?
Mislim da je veći poblem što su to “cipele”, jer cipele obuvaš kada hoćeš da izadješ vani i da pogledaš nešto. Sada sam pogana, termin crnogroski, narodski sleng, kao kada je neko bezobrazan. Ja sam se školovala za neke veće prostore istoimenog jezika, (kako smo iskomplikovali jednostavan temin Jugoslavija). Istorijski nije problem biti prva, dobro je za PR, sada je već malo dosadno. Veći je problem kako tim cipelama prošetati daleko i široko. Dobro se ja osjećam u svojim cipelama, i ne volim da idem bosa, a da li je teže, da doslovce odgovorim na tvoje pitanje, imati one na štiklu, jeste. Kao i baviti se bilo čim kao žena na ovim prostorima, pa čak i u svijetu. Negdje sam pročitala da je još dobro dok imamo iste plate kao muškarci, makar zvanično, to je dobar raritet socijalizma. Ali, ajde pozitivno, osim što je zanimljivije biti žena reditelj, taj posao je i stvar vještine, dara i talenta , a kao što znamo to pripada i ženama i muškarcima, pa je i talenat i vještina izboriti se za rad. Zbog predrasuda, ženama treba više vještina, pa proporcionalno i više talenta, da je ne nažaljuljaju cipele na štiklu i da ima uvijek čistu kosu… Da skratim, kada radimo, mislim da smo spremnije i entuzijastičnije .
Slika monitora u toku snimanja filma “Opet pakujemo majmune”
Šta ti je važno u tvom radu, koja pitanja te pokreću, kakve priče? Reci nam nešto o svojim filmovima i šta nam novo spremaš…
“Opet pakujemo majmune” i “Gledaj me” su imali glavne junakinje. U prvom filmu, komediji, to je bila jedna obična mlada žena koju je tumačila divna glumica Jelena Đokić. U drugom, junakinja je bila mlada žena sa specifičnim problemom (takođe divna hrvatska glumica Olga Pakalović). U oba filma, pogotovo u prvom, ženski lik je postao glavni, jer je prvi priča o paru, a drugi prepliće sudbinu troje ljudi. Neće mi se vjerovati, ali kada razmišljam o nečemu i prilazim nečemu, ne idem na to da to treba da bude žena. Ali stvari kojima se bavim negdje se svjesno ili nesvjesno osjete, i evo treći film u pripremi, “Hotel Boka”, koji treba da bude priča o hotelu, na kraju postaje priča o Ani. Jelena, Mina, Ana, kao neka pitka literatura za čitanje, a u stvari kako god, to bude priča o onome što znam, kroz oči kojima gledam, moje. Radili smo, jer je film timski rad, na raznim verzijama adaptacije pozorišnog komada Boka Hotela, Stevana Koprivice jer je moja baka Bokeljka, jer volim Herceg Novi… Boka je, kao i žene, brdovita i specifična, neko kaže onako mentalitetski i lukava, ja bih rekla priklonjena drugim mentalitetaima, a svoja i gospodstvena. I na predlog dramskog pisca Stevana Koprivice, scenaristkinja Maja Todorović i ja (prije svega ja) usaglasile smo da to treba da bude film o Ani tek sada, a to priznajem, jasno vidim kadrove, slike na nivou stožera i aktera priče, mogu da se indentifikujem. Ukratko: Ana je junakinja filma koji se dešava u Hotelu Boka. Hotel koji je otvoren od strane Austrougara u Herceg Novom 1913, a srušen u zemljotresu 1979, u SFRJ. Sada je naravno tamo ledina, odnosno vrt sa kojim nije urađeno ništa. Ana nije stopanica, Ana je živa vatra i živi život onoliko koliko može i koliko joj se dalo, a okružena je sa pet muškaraca, a to naravno znači da više živi život drugih, iako se bori da živi svoj.
Sa snimanja filma “Gledaj me”
Šta je potrebno da jedan reditelj ima da bi se na snimanju dogodila ta filmska magija? Da li je to autoritet ili i nešto drugo?
Divno pitanje. Ako žena ima “autoritet” , onda se ona ili dere kao histerična ženetina ili je hladna kao hladna kučka ili plače ili se pravi važna. Šalim se, ni kod muškaraca nije to pitanje klasičnog autoriteta, autoritet je znanje. Kada znaš šta radiš – to je jedino što ekipa očekuje od reditelja bez obzira na pol.
Da li možeš da podeliš neku anegdotu sa snimanja koja ti je ostala u sećanju?
Mislim da sam još uvijek mlada, ups…imam 42 godine, da bih pričala anegdote. Ima ih mnogo, ali kod nas ih bolje pričaju stariji šmekeri sa preko 60 i nešto…
Ti si i jedna od rediteljki prve TV sapunice na Balkanu. Reci nam nešto o tome. Kako objašnjavaš veliki uspeh sapunica i ovde i širom planete?
Pa objasnih ih u svim odgovorima. Prvo podjela na dobro i loše, onda podjela na ustaljene uloge. Konzervativizam koji iz njih proizilazi, muškarac stvara i privređuje i vara, žena čuva kuću i porodicu, i isto vara. A na kraju se sretnu oni koji se vole. I jedna plemenita stvar u sapunicama: uvijek postoji prostor za oproštaj, to je dobro, ali i za zaborav postupaka, to ne valja.
Imaš i divnu devojčicu Saru, kako si uspela da uskladiš majčinstvo i svoju karijeru?
Ona ima 19 godina, studira, bolje da pitaš nju. Bilo je zanimljivo, zabavno, na momente uz puno suza, kao u sapunici, ali uvijek direktno i iskreno, kao u duodrami, oči u oči. Nešto između Bergmana i Vudi Alena. Volim Čehova, ali nijesmo likovi koji čekaju ili nisam ja, a ipak sam majka, pa je onda kako ona kaže “smaram”. Možeš i da ne budeš reditelj, ali moraš da budeš majka, kada odgajaš dijete. To je i divno i zeznuto. Ali je prekrasno što sam uspjela da budem i reditelj. Hvala Sari.
Kako vidiš trenutnu situaciju što se tiče filma u našem regionu? Da li imaš neke omiljene novije filmove?
U identitetskom traganju nema više mainstream filma, komercijalnog, a dobrog. Pojavili su se neki, dobri i uspješni, ali nedovoljni. I onda i oni bježe u domen takozvanog autorskog filma, što je pleonazam, jer je film uvijek nečiji, bilo da je producentski ili rediteljeski. Nema bioskopa, ima samo eventova (događaja). Ili treba da se desi festival, ili da se bioskop okupira da bi se ljudima skrenula pažnja na tu prekrasnu naviku. Drago mi je da polako tema građanskog rata nestaje, iako tek tu nijesu sve priče ispričane. U nekim smo drugim ratovima, evo već deset godina, koji su posljedica ovog građanskog, pardon varvarskog. Ali da, imam omiljene filmove iz regiona: da pomenem samo neke, Tilva Roš, Klip, Armin, koje se već tu uzrečice koriste. Svaki od ova tri ima jaku emociju, i ugao gdje iz ćoška posmatra široko. I sigurno sam neke od njih zaboravila, a neke nijesam ni vidjela. U posljednje vrijeme zanimljiv mi je film Travelator, koji više ne može niko ni da vidi u bioskopu, jer nije imao nikakvu “kampanju”. Kampanja pod znacima navoda, jer su sada kampanje važnije od proizvoda.
Šta trenutno čitaš?
Bašta, pepeo, Danila Kiša. Nije mi legao kada sam bila mlađa, kao u sapunicama tražila sam krv, znoj, smijeh i suze, a sada mi jako prija da se družim sa Kišom.
Šta trenutno slušaš?
Trenutno, u stanu ispod je porodica u kojoj troje djece ide u mužičke škole, i trenutno slušam upjevavanja uz klavir… Volim Leonarda Koena, Gorilas, Ejmi Vajnhaus , sada stajem da se ne bi selili u osamdesete i sedamdesete, kroz moj retro muzički ukus.
Noviji film koji si skoro gledala iz svetske produkcije?
Levijatan (Zvjaginjčev), Zimska priča (Cejlan) i Mamica (Xavier Dolan). Igrom slučaja nijedan nije na engleskom, iako volim holivudske filmove.
Neki skorašnji dogadjaj koji te je oduševio?
Master klas Kristijana Mundjia u sklopu Mediteran Film Institut workshop-a za razvoj scenarija na Nisirosu. Projekat flma “Hotel Boka” izabran je u 2o evropskih projekata za radionicu. To je bilo prije pola godine, ali kada pokušavam da postignem više stvari, vrijeme odmiče u nekim paralelnim tokovima. Ovo koje živim sa filmom koji nastaje, i ono realno.
Ti baš mnogo putuješ, gde najviše voliš da ideš?
Živim/o na relaciji Budva, Beograd i od skora Prag. To su neminovne adrese, koje ni ne doživljavam kao putovanja. Voljela bih da automobilom proputujem USA, kao u filmovima, ali ljeti. E sada pošto ja ne vozim, to takođe zahtjeva dodatnu organizaciju. A jako mi se dopao Bukurešt i Lisabon, gradovi koje sam za sada posjetila jednom. Berlin, za drugi put i London, koji želim da obiđem treći put.
Omiljena mesta u Crnoj Gori, u Beogradu?
Mjesta se mjenjaju brznom svjetlosti, promjene se konobari, vlasnici, promjeni im se šmek i miris. Volim Savamalu u Beogradu, ima šmek velikog grada (pitanje je šta će od nje da napravi Beograd na vodi). Volim rijeke kada nema komaraca. U Crnoj Gori, volim plažu Jaz, idealno mjesto za koncerte i za kupanje, ima prostora, a nema glisera. Volim Virpazar na Skadarskom jezeru, volim Njegoševu ulicu na Cetinju kada zamirišu lipe. Imena kafića ne znam, nekako mi bude svejedno kada je proljeće…
Da li voliš jutro? Šta obično doručkuješ? Doručkuješ kod kuće ili voliš da odeš negde?
Kafu, Cedevitu, super kada je doručak bez cigarete, kada sam kod kuće. Na putu, kada je ponuđeno doručkujem sve po propisima švedskog stola u hotelu. Jutra… Zavisi, ali sada volim da kuvam ručak ujutro, i da širim veš… opran u mašini. Ne znam da li volim, ali tako mi se slože misli. Volim kada ujutru imam pola sata za sebe.
Šta bi poručila našim čitateljima?
Biću potpuno staromodna i parafraziraću Marka Miljanova: Čojstvo je kada štitiš druge od sebe.
Čini mi se da smo to danas nekako zaboravili.
Jasno je da mi je važno JA, ali previše smo u ružnom JA fazonu. Naučimo se opet da prihvatamo druge i one koje su različiti. I putujte… to je jedan od načina.