Breakfast je razgovarao sa Branislavom Petrovićem, glavnim menadžerom i predstavnikom za UK apoteke/parfiimerije Santa Maria de Novelle, o tome kako je to raditi za jedan malo drugačiji brend koji ima tradiciju dužu od četiri veka.
Kako si došao u London? Da možeš da vratiš vreme unazad da li bi opet došao baš u London?
Ja sam u London prvi put došao kada sam imao 17 godina. Tada sam sa najboljim drugom odlučio da krenem na proputovanje po Evropi Inter Rail-om i jedna od destinacija na tom proputovanju je bio upravo London. To je bila ljubav na prvi pogled i od tada sam uvek želeo da se vratim, što sam i činio svake druge godine. Tu je dosta pomoglo i to što sam imao rođake i jako dobru prijateljicu kod kojih sam mogao da odsednem. Konačno preseljenje se desilo 1991. godine kada sam sticajem okolnosti ostao da živim ovde. Oduvek sam znao da će se to jednog dana i desiti, samo je za to bilo potrebno vreme, kao i da zvezde i planete budu na pravom mestu, što se i desilo početkom devedestih.
Ti si generalni menadžer jedne veoma stare i zanimljive apoteke/parfimerije, reci nam malo o tome. Kako je raditi za jedan takav specifičan brend? Ko su vaši potrošači?
Radnja, ako se to može nazvati radnja, je više palata ili muzej. Nalazi se u Firenzi i deo je manastira Santa Maria Novelle, koji je jedan od bitnijih, što zbog spoljašnjeg izgleda, što zbog znamenosti koje poseduje. U tom manastiru su domenikanski monasi počeli da prave lekove, čajeve, kreme i sve što je jedna farmacija u tom periodu između 16. i 17. veka radila, i sve od trava i cvetova koje su gajili u dvorištu . Između ostalog, bili su lični apotekari čuvene, tada vladajuće porodice Mediči, što ih je i proslavilo. Napravili su kolonjsku vodu za Katarinu Mediči lično, koja je potom postala francuska kraljica i samim tim im otvorila put da skoro 400 godina opslužuju kraljevske porodice i aristokritiju iz celog sveta. Trenutno se u jednom delu radnje, pored kapele, nalazi i muzej sa svim epruvetama i instrumentima za pravljenje parfema, sapuna, krema i ostalih stvari, i tamo možete osetiti vremeplov mirisa i lekova.
Da li vam je potreban advertajzing?
Ne, mi nikada nismo platili banku za advertajzing . Četristo i nešto godina postojanja je dovoljno da jedna kompanija tako nešto sebi može da dozvoli, a to je vrlo retko.
U doba kada kompanije stalno smišljaju nešto novo (broj sečiva na brijačima se iz godine u godinu povećava, u pomade se stavlja sve od bisera, preko raznih ulja, do praha od asteroida), da li vi smišljate nove stvari ili ste jedinstveni baš po tome što pratite svoju vekovnu tradiciju?
Mi isključivo pratimo vekovnu tradiciju i ispred svega je kvalitet, tako da su recepti uvek isti. Ja mislim da se na kvalitetu gubi onda kada to postane masovna proizvodnja i kad krene da se razmislja na čemu sve može da se uštedi. Uglavnom se to svede na to da kvalitet produkta opadne i da njegova prava slika postane manje interesantana .
Šta je vaša vizija, šta vam je najvažnije u poslovanju? Svaki vaš proizvod ima svoju priču, ispričaj nam tvoju omiljenu?
Vizija je da očuvamo to blago što imamo, i da imamo lične kontakte sa svojim mušterijama kao što je to i bilo u prošlosti. Proizvod govori sam po sebi , svojim izgledom, ali i kvalitetom.
Jedna od mojih omiljenih priča je vezana za kolonjsku vodu Colonia Russa. Ona je originalno napravljena za rusku kraljevsku porodicu, od kojih je većina tragično nastradala. Pre nekolko meseci sam otkrio da jedan od potomaka Romanova dolazi kod mene u radnju i dan danas kupuje tu istu kolonjsku vodu, što je vrlo dirljivo.
Ili recimo, Marescialla parfem je dobio ime po Léonora Dori Concini, La Maréchale d’Ancre, koja je giljotinirana i spaljena na lomači u Parizu 8. jula, 1617, kada je optužena za veštičarenje.
La Maréchale d’Ancre, je bilažzena močnog ministra Maréchal d’Ancre, Concino Concini, na dvoru Luja 18, koji je bio ljubomoran na privilegije koje mu je davala Marija Mediči (La Marechalina posestra). Luj 18. ga je eliminisao četiri godine nakon što je proglašen Maršalom Francuske. .
Kada je ostala bez muža, La Maréchale d’Ancre je bila napuštena i od strane Marije Mediči, i bez ikakvog zaštitnika bila je optužena za bacanje čini na Mariju Mediči kako bi na nju uticala. Na sudu je rečeno da je La Maréchale posećivala veštice i konsultovala astrologe i vidovnjake i da je žrtvovala albino petlove u katedralama. Kada ju je sudija upitao koje je to čini koristila da bi omađijala Mariju Mediči, ona je rekla da joj nije bila potrebna magija: snažno srce će uvek kontrolisati slab um.
Tako da je ovaj parfem zavodljiv i omadjija svojom jednostavnom paletom koja se razvija na zanimljiv nčcin zbog borbe oko prevlasti dve jake note: limun i morski oraščić.
Nismo sigurni da li je zaista, kao što neke legende govore, La Maréchale d’Ancre stvorila ovaj parfem, ali je zanimljivo da se u nekim njenim knjigama veštičijih vradžbina, morski oraščić preporučuje kao odličan agent koji pospešuje psihičke moći. Slučajnost?
Krenuli ste sa jednom radnjom u Londonu, a sada ih ima tri. Izgleda da je London plodno tle za ovakve nemasovne brendove?
Naravno da jeste, jer je ovde nekako ceo svet i ovde ljudi znaju to da poštuju. Po meni je Velika Britanija jedna od retkih zemalja koja zna da čuva svoju tradiciju i koja nije izgubila svoj indetitet.
Da li misliš da u Srbiji postoji potreba za nečim ovakvim?
Zašto da ne. Miris je jedno od čula koje mi svi posedujemo i kada je nešto kvalitetno, treba da bude pristupačno svima.
Što se tiče framaceutske strane, mi to u našem narodu već imamo, pa i koristimo za lečenje tradicionalne recepte naših baka, tako da nam to čak jako blisko.
Šta ti je najbolje u vezi Londona, a šta najgore? Da li voliš London? Koje ti je omiljeno mesto u Londonu? Koje u Beogradu? Da li se više osećaš kao Londonac ili kao Beogradjanin? Ili se osećaš kao da si između svetova?
Najbolje u vezi Londona je to što ti pruža sve sto može da ti pruži jedan veliki grad. Jedinstven je, eksentričan i nikada dosadan. Ceo svet je ovde, hrana sa svih kontinenata koja je dostupna u svako doba godine, ljudi, egzotika… I ono što ja najviše volim, a to je kultura i kulturni događaji.
Da li si skoro bio na nekom zanimljivom koncertu, događaju, izložbi? Šta bi nam preporučio?
Da, juče sam bio u V&A, na prelepoj izložbi nemačko – američkog fotografa Horsta, koji je dominirao od početka 30tih pa na dalje, i pokrio ceo glamur tog vremena u svetu filma, mode i putovanja.
Takođe sam video retrospektivu Anslam Kifera u Royal Academy of Arts.
Nedavno sam gledao prelepu predstavu grčke tragedije Elektra u Old Vic pozorištu sa mojom omiljenom glumicom Kristin Scott – Thomas.
Ja sam Beograđanin i volim Beograd, volim beogradski asfalt. A i kako i ne bih kada su mi tu koreni. Sa velikim nestrplenjem uvek isčekujem svaki moj odlazak u Beograd, i naravno da posetim moja omiljena mesta kao što kafana Čubura, Hercegovina, klub Književnika… Obožavam Košutnjak i Adu za trežnjenje. Uvek će u mom srcu biti mesta za Beograd, ali će to mesto Beograd morati da podeli sa Londonom… Potrudiću se da se ne ljute jedan na drugog.
Gde i šta voliš da doručkuješ?
Moram da priznam da volim da doručkujem u svojoj kući. Omiljeni doručak mi je onaj koji ja sam napravim i sa slašću pojedem u svojoj bašti istovremeno posmatrajući cveće, biljke i posetioce kao što su ptičice, veverice i komšijska maca sa kojima nesebično taj doručak i podelim.
Ako izlazim specijalno negde na doručak, to je uglavnom poslovno preko nedelje. Tada na primer idem u Wolseley na kroasan sa kapućinom ili u Delaunay na bečki doručak ili palačinke sa javorovim sirupom i slično. Fenomenalno mesto za doručak vikendom je The Brekfast Club Soho, gde obavezno jedem Eggs Benedict.
Da li voliš jutra?
Da, naravno. Volim novi dan i buđenja koja me vode u nepoznate pohode.
Neka poruka za naše čitaoce?
Živite časnim i dobrim životom. Kada ostarite moćićete da se na to osvrnete i još jednom uživate u životu pa i doručku.