Producirala si film Tilva Roš u timu sa Nikolom Ležajićem i Urošem Tomićem. Da li taj tim i dalje funkcioniše i da li imate neke planove?
Puno je vremena prošlo od tad. Sad smo svi okupirani svojim projektima, i malo smo stariji, tako da će Kiselo dete malo promeniti oblik, shodno trenutnim potrebama i uvidima.
“Neposlušni” su tvoj debitantski dugometražni film. Kako je izgledao put od začetka ideje o filmu do prvog prikazivanja?
Put je bio buran i uzbudljiv, ali istovremeno u osećaju vrlo sličan onom što sam zamislila kada sam prvi put dobila ideju za film. Volim da je rad na filmu put u nepoznato, upuštanje u novo iskustvo i slutnju i stalna proizvodnja uzbuđenja i neizvesnosti, a rad na “Neposlušnima” je bio baš takav.
“Neposlušni” pripada filmovima o odrastanju, koliko je tvoje odrastanje (lično i profesionalno) nastavljeno kroz ovaj film, možeš li da podeliš sa nama neko od iskustava ovog projekta koje je na tebe uticalo duboko lično?
Neposlušni su me menjali i pomogli mi u odrastanju. Oni su bili poligon za žustru i smislenu borbu sa sobom i sa idejama o tome kako bi odraslost trebalo da izgleda.
Koliko je teško danas u Srbiji snimiti film? Koji deo je najteži, a koji najlepši?
Najteže je najlepše. Najteže je sačuvati lepotu i istrajati u tom pristupu, a sačuvana lepota je najlepša.
Film “Neposlušni” je imao veoma uspešnu festivalsku karijeru od Sandensa, preko Karlovih Vari, do domaćih festivala. Zašto se toliko dugo čekalo na Beogradsku premijeru?
Splet raznih okolnosti. Čekala sam da Beograd postane upotrebljiv i nežan prema “Neposlušnima”.
Neposlušni su pre zvanične premijere u Beogradu imali projekciju u okupiranom bioskopu Zvezda. Na koji način si se uključila u ovu akciju, kakav je njen učinak do sada? Šta znači biti neposlušan danas?
Biti neposlušan danas znači ne pristajati na izgovore i zatvorena vrata. Otvarati vrata, buditi, huškati na novo, lepo i neizvesno.
Tražeći kontekst za pitanja i borbu koju sam pokrenula tokom rada na “Neposlušnima”, naišla sam na puno izgovora i puno zatvorenih vrata, shvatila da nisam najmlađa i osetila odgovornost prema mlađima od sebe i odlučila da otvorim bar jedna vrata, a u toj inicijativi i u daljoj podršci su upravo i učestvovali divni, hrabri ljudi mlađi od mene ili mojih godina. Učinak je veliki, sam čin znači mnogo, a volja da se Zvezda održava kao prostor koji se transformiše, nastaje i oblikuje u odnosu na sve one koji žele da veruju u tu ideju, me jako raduje i inspiriše.
Sudeći po reakcijama publike i broju ljudi uključenih u ovu akciju, da li možeš da proceniš u kom će se smeru kretati ova inicijativa, skrenuta je pažnja javnosti, ali da li će biti realnih promena?
Realne promene su se već desile. Beograd za mene više nije mesto bez utočišta. Ova akcija je pokretač zdrave i moguće kulturne revolucij, i verujem u čistotu motiva ljudi koji se okupljaju oko ove ideje i nadam se ohrabrujućim raspletima i opstanku ovog modela funkcionisanja izvan do sada ponuđenih načina i izgovora.
Trenutno si članica Odbora FEST-a. Šta ta pozicija za tebe predstavlja i koje novine možemo očekivati u daljem radu festivala?
Ta pozicija za mene predstavlja želju da učestvujem u borbi da se Fest kao institucija održi i vrati svojoj početnoj svrsi i ideji, ali da napreduje, da komunicira sa trenutkom i publikom. Na nju sam pristala zato što me u taj savet pozvao Mladen Đorđević koji mi je prijatelj i čije filmsko obrazovanje i ukus cenim. U daljem radu festivala možemo očekivati raznovrsniji i hrabrije biran program, nacionalnu selekciju, projekcije filmova na alternativnim lokacijama i podršku prema gerilskim akcijama kakva je okupacija Zvezde.
Koji su tvoji najveći utisci iz 2014. godine?
Premijera filma na Sandensu, putovanje u Izrael, okupacija bioskopa Zvezda.
Nešto što nisi uradila, a želela si
Da odgovorim na ovaj intervju. Čeka me još par pitanja, a umorna sam i pišem odgovore nakon izuzetno emotivne premijere “Neposlušnih” pred publikom u mom rodnom mestu.
Ličnost koju bi želela da upoznaš (savremenik ili junak filma literaure ili istorijska ličnost…)
Artur Rembo, Dragan Babić
Muzika koju trenutno slušaš
Elvis Costello, Neil Young, Jim o Rourke
Knjiga koju trenutno čitaš
Ferdidurke, Gombrovičevi Dnevnici
Film koji si pogledala
White Shadow, Boyhood, Under the skin
Novinski članak koji si skoro pročitala
U poslednjih 10 dana čitam članke o okupaciji Zvezde. Kontrapress piše divne.
Izložba koju si posetila
U Krakovu, izložba predmeta iz filmova Stenlija Kjubrika.
Putovanje koga se rado sećaš
Putovanje u Izrael jula 2014, i putovanje u Istanbul u februaru 2014. Oba puta povodom filmskog festivala i oba puta uz divnu kombinaciju hedonizma, dramatičnosti i dirljivosti.
Šta uvek nosiš sa sobom
Jednog malog zeca igračku
Omiljeni doručak i omiljeno mesto za doručak
Jaje na oko i slanina.
Kafana Hercegovina
Poruka našim čitateljkama i čitaocima
Citat Artura Remboa “The only unbearable thing is that nothing is unbearable”