Zvonko ti si pesnik, prevodilac, naučnik, slovakista… Reci mi kako si se našao na tom putu? I da li si prvo pesnik pa onda sve ostalo ili?
Prvo sam naravno počeo pisati poeziju, kao i mnogi drugi mladi ljudi, dakle u osnovnoj i srednoj školi. Tako sam se postupno uključivao u književni i kulturni svet u Makedoniji. Nakon jedne međunarodne nagrade koju sam osvojio sam u ranijim godinama počeo krčiti i širi put, tako da se i recepcija mojih stihova nekako povećavala, ali paralelno sa time su se povećavale i moji književni i filološki apetiti. Nakon studija komparativne književnosti u Skoplju sam boravio na nekoliko evropskih univerziteta, a doktorirao sam u Bratislavi. Posle toga sam ostao da radim u Slovačkoj, a pošto sam bio prvi oficijalni slovakista makedonskog porekla, morao i sam sebi proširiti taj put. Trenutno radim na univerzitetu u Nitri. U Makedoniji se ne studira slovakistika, a takođe se u Slovačkoj ne studira makedonistika, tako da sam imao slobodnog prostora istražiti po prvi put dosada celu istoruju makedonsko-slovačkih jezičnih, književnih i kulturnih veza, a moj entuzijazam je rezultirao i time što sam preveo i više slovačkih pisaca na makedonski, a asistirao sam i na prevodima nekih makedonskih autora na slovački jezik. Osećaj povodom dobro odrađenog posla je bio divan, pošto sam, ko zna, možda i bio predodređen da uradim tu misiju približavanja ove dve slavenske kulture. Danas imam više naučnog i prevodilačkog posla, ali trudim se da ne zanemarim ni poeziju. Dakle, prioriteti se na tom putu kod mene menjaju, ali želja i energija su prilično konstantni i održavaju me u redovnoj kondiciji.
Gde se osećaš najviše kod kuće, u Makedonija ili Slovačkoj? Šta te je privuklo Slovačkoj?
Možda će nekome zvučati pomodarski ili kao klliše, ali tačno je to da čovek koji je već jednom napustio svoj rodni dom na duži period i aktivno živi u spletu nekih drugih kulturnih okvira – više nikada neće biti taj isti čovek. U ovom 21. veku je taj proces migracije i dislokacije zaista sasvim normalan, tako da ja smatram domom ono mesto gde se osećam prijatno i gde mogu da funkcionišem normalno u svim oblastima života. U tom smislu se slažem sa tezom da je verovatno najbolje nemati ognjište, ali imati oganj. Naravno, ceo taj put “traženja i nalaženja svog doma” može biti i jako naporan i umarajuć, ali smatram da to ipak duhovno može obogatiti svakoga, jer se naš identitet u stvari kreira jedino u odnosima sa drugima i u očima tih Drugih. Tako i mi povećavamo sposobnost autorefleksije. Što se tiče Slovačke, sasvim slučajno sam 2003. godine video konkurs u makedonskim novinama da njihova vlada nudi magisterske i doktorske stipendije. S obzirom da u tom vremenu nisam bio zaposlen u Skoplju, možda sam i u jednom takvom trenutku rezignacije odlučio da se javim na taj konkurs. Posle nekoliko meseci su me obavestili da sam tu stipendiju dobio. Godinu dana sam učio u Bratislavi slovački jezik, završio sam tamo doktorat i ostao sam da radim i da živim. Tako je trebalo biti i tako su se jednostavno poklopile moje životne kockice.
Koliko je važno da se kulture koje su izvan nekakvog globalnog mainstrema povežu i sarađuju? Koliko je važno da postoji slovačko-makedonski rečnik, čiji si ti autor?
Taj prvi akademski slovačko-makedonski rečnik, koji je izašao iz štampe krajom prošle godine u Skoplju, predstavlja zaista veliki događaj u celoj evropskoj slavistici, pošto je prvi rečnik ikada koji zbližava ove jezike i narode. To povezivanje kultura je veoma važno. Svima je jasno da malobrojni slovenski narodi kao što su Slovaci i Makedonci u današnjem vremenu često ostanu pioni na šahovskoj tabli Evrope i globalizovanog sveta. Zato, projekatom ovog tipa mogu samo dokazati da praznine treba popunjavati, prepreke treba savlađivati, a saradnja se mora neprekidno razvijati, da male kulture nisu neminovno i manjinske u Evropi, da je nekada mnogo primerenije pričati o «malim kulturama i jezicima», nego o «kulturnoj ili jezičkoj manjakvosti«. To je tako, jer kultura svakog naroda simbolično pripada i uklapa se u kulturnu orbitu svih naroda ovog našeg sveta.
Predaješ na univerzitetu u Slovačkoj, šta je ono što ti se kao naučniku i predavaču tu najviše dopada?
Najviše mi se dopada principijalnost. Svestan sam da nigde nije idealna situacija i da ne treba biti previše zahtevan, ali srećan sam da veći broj ovdašnjih kolega radi svoj posao ozbiljno i profesionalno, poštuje zacrtane principe kvaliteta i ne koristi konstantno argumente o nedostatku vremena i novca. Naravno, ima i takvih, ali manje u poređenju sa Balkanom. Osim toga, nikome nije važno vaše političko opredeljenje, ukoliko stvarno pošteno radite na ispunjenju svojih stručnih zadataka. Da budemo realni, nikada neće biti dovoljno novca u školstvu, ali danas je važno zadržati svoje profesionalno dostojanstvo i ne dozvoliti da vam ga neko na neki perfidan način pogazi. Nažalost, na Balkanu je pitanje dostojanstva to pitanje dostojanstva je već uništeno, a mnogi ga tumače prilično relativno i površno. U nekim slučajima je razlog eksplicitan, drugde implicitan, negde je to urađeno prisilno, negde dobrovoljno, ali rezultat je tužan, ponižavajuć i za mene neprihvatljiv. Jednom rečju, zbog toga nastojim da primim te pozitivne stvari ovdašnjeg mentaliteta i izgradim svoj mehanizam koji će odbacivati te negativne aspekte koji se neosporno nalaze u svakoj državi.
Šta je najteža stvar u prevođenju?
Nema teške ili lake stvari u prevođenju. Možemo na kraju krajeva sa pravom tvrditi da je prevođenje vid umetnosti, jer dobar prevodilac opet kreira spisateljski svet u drugom jezičkom kosmosu, produžava mu život i širi let njegove duše u različitim kulturnim regionima sa drugačijim kulturnim tradicijama. Možda taj isti dobar prevodilac gubi najviše vremena sa kulturnim idiomima, jer «prevod kultura» je ono što jednom delu daje duh orginalnosti, i to se nikako ne sme promašiti. Postoje prevodioci koji odlično znaju jezik kao lingvistički sistem znakova, ali ukoliko ne poznaju kulturu i kulturno-istorijske nivoe, književni prevod neće biti uspešan ili u najmanju ruku neće biti taj najbolji. Naravno, treba savladati perfektno i strukturu i karakteristike tih konkretnih jezika, jer dobar prevod je na kraju onaj koji i u inostranoj sredini stvara kod čitaoca utisak da je napisan na domaćem tečnom, maternjem jeziku.
Šta je za tebe tvoj največi uspeh?
Hmm, meni su lično svi uspesi u jednakoj meri dragi, pošto sam srećan da mi se trud tada isplatio i da nisam uzaludno potrošio svoje dragoceno vreme. Svakako, srećan sam ako moji radovi otvore nekome nova vrata i ako predstavljaju pozitivan impuls za budući razvoj fenomena kojima se ja zanimam. Nijedan čovek, kako je pisao Hemingvej, nije ostrvo sam za sebe, nego nužno egzistira u interakciji sa svetom oko sebe.
O čemu je tvoja poslednja zbirka?
Moja poslednja pesnička zbirka „Nežnost bez garantnog lista“ je izašla kao nagrađeni rukopis na konkursu Racinove nagrade „Bela svitanja“ za mlade autora do 35 godina u Makedoniji. Kritika je tu zbirku označila kao svežu, originalnu (post)modernu sliku današnjeg sveta sa svim njegovim izazovima i crnim tačkama. Tamo se upliću u jednom ironičnom i parodičnom korpusu i motivi nomadizma, a mogu jasno da se uoče i moje izabrane autoreferencijalne stilske odrednice. Raduje me činjenica da je najveći deo tih pesama već objavljeno na nekoliko evropskih jezika i da su svugde imali pozitivan prijem, a to je za svakog autora znak da je njegova poezija sposobna rezonirati i u jednom opštom univerzalnom terenu.
Kako ocenjuješ saradnju u našem regionu? Da li možda imaš neki primer uspešne saradnje? Da li postoje neke pozitivne stvari koje se trenutno dešavaju na Balkanu?
S obzirom na to da se ja ne bavim politikom ili ekonomijom, mogu pričati jedino o kulturnoj sferi, a u toj kulturnoj sferi je saradnja na solidnom nivou. Postoji više festivala koji zbližavaju umetnike svih balkanskih zemalja i dobro je što je taj protok ideja stalno aktivan i živ, mada smo svi svesni da se neki dublji prodori balkanskih umetnika ili naučnika u širokom svetu ograničava na individualce. Možda je i današnje vreme takvo da svako treba naći svoj put, plasman i mesto pod nebom, jer to niko neće uraditi u njegovo ime. Imam utisak da naše države još nisu uradile neke sistematske i zdrave strategije za afirmisanje svojih kulturnih kvaliteta na različitim meridijanima. Ali, za nešto tako se valjda treba više potruditi i prilagoditi principima današnjeg doba, koja znaju biti drska i nemilosrdna, a to ne ide ni brzo ni lako.
Koji su to umetnici/književnici/pesnici/reditelji iz regiona koji ti prijaju u poslednje vreme?
Ne mogu izdvojiti nikoga posebno, jer nisam u mogućnosti da pratim njihovo stvaralaštvo redovno i posvećeno. Ja sam dosta znatiželjan i čitam ili barem prelistavam sve što mi pada pod ruku, ali u knjižarama i bibliotekama ovde u Slovačkoj se ne mogu naći neki noviji autori, koji su trenutno u svom stvaralačkom zenitu na Balkanu, ni u originalu ni u prevodu. Dakle, i ta razmena se ne odigrava više na nekoj višoj institucionalnoj liniji, pa se skoro sve bazira na ličnim kontaktima. Ja sam srećan što mogu nekoliko puta godišnje posetiti neke pesničke festivale na balkanskom poluostrovu, pa tako mogu i direktno upoznati aktuelnu scenu i popričati opušteno sa svim tim autorima, koji tamo dolaze. Posle toga dobijam neki pregled najnovije produkcije, ali ne mogu sve to detaljno istraživati, jer ovde imam i puno drugih obaveza, koje su više povezane sa regionom Srednje Evrope.
Kako ocenjuješ proteklu godinu?
Godina kao i svaka druga, meni je prošla u znaku putovanja, pisanja, poslu i privatnim uživanjima. Na kraja godine me je vrlo rastužila informacija o smrti mladog pesnika i mog prijatelja i izdavača u Skoplju – Igora Isakovskog… Ali takav je život, krut i nepredvidljiv, ljudska moć je ograničena i treba se pomiriti se time.
Šta trenutno čitaš?
Čitam paralelno roman «Ekscentrični univerzitet» od slovačkog savremenog autora Stanislava Rakusa, a čitam takođe i neke naučne teoriske studije.
Koju muziku trenutno slušaš?
Double Affair – album Circulation
Koji ti se film dopao u poslednje vreme?
Oba dela filma-bajke «Magična dadilja« , koji sam gledao neposredno pred Božične praznike.
Da li si skoro bio na nekom događaju koji te je oduševio?
Bio sam jedino na jednoj nitrijanskoj pozorišnoj predstavi, koja je lucidno analizirala azijski svet kroz naše zapadne prizme viđenja, a to mi je dobro došlo kao malo osveženje, jer sam nekoliko meseci bio u takozvanom karantinu zbog rada na slovačko-makedonskim rečnikom koji smo pominjali.
Gde najviše voliš da odeš kad dođeš u Beograd ili Skoplje?
U neki dobrar pab na točeno pivo sa relaksiranim društvom.
Koji je tvoj savet za nekoga ko prvi put putuje u Slovačku?
Pazi na koga ćeš naleteti i pamet u glavu! Haha. O tome sam napisao i celu pesmu u stihozbirci ”Čokolada u portfolio”, zove se «Ako nekada dođeš u Bratislavu« sa podnaslovom «Skica za autoportret « I dalje stojim pri toj istoj preporuci koju sam inkorporirao u te stihove.
Šta voliš da doručkujes? Jel više voliš da doručkuješ kod kuće ili negde napolju?
Prvu jutarnju kafu pijem obično kod kuće, jer imam nizak pritisak i ujutru teško ustajem, tako da se moram malo srediti pred izlazak napolje. Doročkujem uglavno neko voće, ali nekada iz pragmatičnih razloga pojedem i ono štp nađem u frižideru.
Poruka za naše čitaoce?
Želim svima puno inspiracije, zdravlja, ljubavi i vedrine! Živeli!